Kategorija: Kolumne

Povijest Zrinjskog kralježnicom je športske povijesti

Mostarski je Zrinjski, četvrti put u svojoj povijesti, osvojio naslov prvaka Bosne i Hercegovine i završio sezonu koja je ušla u anale kao sezona rekorda, ne samo klupskih, nego i premijerligaških. Novinari su se raspisali o čitavomu nizu dosad nezabilježenih postignuća, a ja se vratih malo, i malo više unatrag, među hrpe iščitanih stranica i pregledanih fotografija iz dulje od stoljetne prošlosti ovoga kluba koji, otkako je osnovan, obara rekorde, čini iskorake i postavlja nova mjerila, prvi.tv.

Hrvatski športski klub Zrinjski Mostar najstarijim je klubom u BiH, odigrao je prvi službeni nogometni susret u povijesti grada, prvim je mostarskim klubom koji je nastupio izvan Mostara, odigrao je 1930-ih prvu noćnu utakmicu u povijesti grada, odigravši i prvi susret pod svjetlima reflektora nakon Domovinskoga rata, a 1940-ih je, kao član Prve hrvatske lige, u Mostaru ugostio zagrebački Građanski i splitski Hajduk…

Prva gradska noćna utakmica

Zrinjski je, dakle, prvi mostarski klub koji je nastupio izvan grada, zaigravši 1930-ih na natjecanjima u Kotoru, Tivtu, Sarajevu, Zagrebu i u Dubrovniku. Klupska monografija iz 1993. godine, čijim je glavnim tvorcem pokojni mostarski novinar i športski kroničar Ivan Ćubela Ćubi, svjedoči kako, nebitno kojim se desetljećem kojega stoljeća šećemo, povijest nekako uvijek svjedoči gotovo istovjetne političke primitivnosti, pa je ostalo zabilježeno kako je 1936. u Dubrovniku šport maknut u drugi plan. Tadanjoj su kraljevskoj vlasti zasmetali hrvatski grb i trobojnica na dresovima mostarskih dečki pa je Zrinjskomu zabranjen nastup – eto u drevnomu gradu krajnjega hrvatskog juga.

No, tih je 1930-tih Zrinjski načinio još jedan iskorak u gradsku povijest, odigravši tri susreta pod svjetlošću reflektora, što su zapravo prvim noćnim nogometnim susretima u ukupnoj povijesti Mostara. Danas bismo genijalnost tadanjih čelnih ljudi kluba nazvali inovativnom – spomenuta monografija bilježi sjećanja dvaju ondanjih igrača, Ivana i Đuke Repca, kako je jaka rasvjeta pozajmljena iz mostarskoga rudnika mrkoga ugljena. Referirajući se na zabilježeno svjedočanstvo Ivana Repca, klupska monografija upoznaje nas i s još jednom zanimljivošću – na prvi od ta tri susreta u Mostar je pristiglo oko 500 navijača Zrinjskoga sa Širokoga Brijega, predvođenih poduzetnikom Antom Paradžikom. Slaveći pobjedu, napravili su feštu na Balinovcu, u kavani Bled.

Na svojemu travnjaku s Hajdukom i Građanskim

U vremenu Drugoga svjetskoga rata, kao član Prve hrvatske lige NDH, Zrinjski je 1941. godine, na svojemu igralištu preko puta Stare bolnice, ugostio preteču Dinama, zagrebački Građanski, izgubivši s 2:3, a već sljedeće godine, također kao domaćin, odmjerio je snage i sa splitskim Hajdukom. Podatak o ishodu toga susreta nije sačuvan. Zrinjski je, naime, zajedno s klubovima SAŠK Sarajevo i NK Hrvoje iz Banjaluke, postao članom Prve hrvatske lige, osnovane nakon što je, 17. srpnja 1941. godine, NDH primljena u članstvo Fife. Sačuvane fotografije svjedoče o tim susretima.

– Godine 1941., u Hrvatskomu državnom razredu, tada najelitnijemu športskom nadmetanju, Zrinjski je četvrti u Ligi s devet natjecatelja. Godine 1942. također je sudionikom Prvenstva Hrvatske, ali organiziranoga po skupinama – zapisano je u jednoj drugoj knjizi – monografiji Mostar Stoljeće športa, izdane u nakladi Galerije Martino 2006. godine.

U daljnjoj šetnji prošlošću Zrinjskoga, nailazimo na svojevrsno ponavljanje povijesti. Zrinjski je, desetljećima poslije, sudionikom iskoraka sličnomu onomu iz 1930-ih. Naime, na susretu s Brotnjom, u natjecanju Nogometne lige Herceg-Bosne, 1999. godine u Mostaru je, prvi put nakon Domovinskoga rata, odigrana noćna utakmica. Za više od 15 tisuća okupljenih gledatelja paljenje tih reflektora bilo je istinskim spektaklom. Makar bili na zalasku 20. stoljeća, kao da su tom svjetlošću konačno izlazili iz poratnoga mraka. Barem su se tomu nadali.

Prvo poslijeratno prvenstvo u BiH

Nemjerljiv je, inače, bio doprinos Zrinjskoga u osnutku Nogometnoga saveza Herceg-Bosne i pokretanju prvoga prvenstva iz 1994. godine, koje je ujedno bilo i prvim poslijeratnim prvenstvom u cjelokupnoj BiH. Monografija Stoljeće športa podsjeća na sudjelovanje Zrinjskoga i u prvomu doigravanju s članovima Lige NS-a BiH, gdje je bio u skupini sa sarajevskim Željezničarom i Bosnom iz Visokoga.

– Tada je dao veliki doprinos organiziranju završnice u drugoj skupini – piše u knjizi i nadalje pojašnjava kako su, na Stadionu Zrinjskoga pod Bijelim Brijegom, pred tada rekordnih 20 tisuća gledatelja, zaigrali Široki Brijeg, Sarajevo i Čelik. To su bili prvi uopće susreti klubova iz nogometnih saveza Herceg-Bosne i BiH.

Krunom klupskoga rada i proslave stote obljetnice osnutka jest osvajanje naslova državnoga prvaka BiH 2005. godine, nakon kojega su uslijedila još tri takova pehara (2009., 2014. i 2016.).

Ako se vratimo na sami početak povijesti Zrinjskoga, nadahnuto ispisanoj iz Ćubijeva pera na prvim stranicama klupske monografije, spoznat ćemo kako je klub mostarskih plemića, koji nadimak stječu po prepoznatljivoj aristokratskoj lenti na dresovima, najstarijim u državi, zapravo jednim od najstarijih na cjelokupnomu ozemlju jugoistočne Europe. Godine 1873. mostarski Hrvati traže osnutak Hrvatskoga pjevačkog i glazbenog društva Kosača. Osmanlijska je vlast, premda na izdisaju, spriječila rađanje Kosače, a odobrenje nije stiglo niti 1896. kada skupina uglednika traži osnivanje Hrvatskoga sokola (športskoga društva hrvatske mladeži), namjesto kojega vlast odobrava osnutak Prvoga hercegovačkog koturaškog društva. Čak i Austrougarska odbacuje osnivanje društava s nacionalnim odrednicama u imenima, no ustrajnost zanesenjaka zdušno pomaže Katolička crkva, ustrojavanjem crkvenoga pjevačkog zbora, nakon kojega se rađaju HGPD Hrvoje (1888.) i HKD Napredak (1902.).

Mostarski je Zrinjski rođen 1905.

Upravo u Hrvoju, godine 1905., hrvatska mladež i prof. Kuštreb, osnivaju Đački športski klub (godinu poslije, osnovan je i Hrvatski radnički omladinski športski klub). Osnutkom splitskoga Hajduka, u veljači 1911. godine, u Dioklecijanov je grad pozvan Srednjoškolski športski klub Osman iz Sarajeva. Na povratku iz Splita, Osman je u Mostaru dvaput odmjerio snage s Đačkim športskim klubom. Prvoga su dana Mostarci uvjerljivo pobijedili s 3:0, a drugoga su poraženi ishodom 1:2 i to su prva dva službena nogometna susreta u ukupnoj povijesti Mostara!

Đački športski klub 1912. izrasta u Gimnazijalni nogometni klub Zrinjski, koji je već 28. lipnja 1914., izbijanjem Prvoga svjetskog rata, zabranjen. Tri sljedeće godine zamire svaka športska aktivnost u Mostaru, a onda se 1917. Zrinjski stapa s Hrvatskim radničkim omladinskim športskim klubom, koji je postojao pri Hrvatskoj radničkoj zadruzi. Novonastali je klub nazvan Hercegovac i životario je do kraja Prvoga svjetskog rata, te je, stvaranjem Kraljevine SHS, godine 1918. u Hercegovcu ustrojeno Poticajno vijeće za osnivanje Jugoslavenskoga športskog kluba. No, Hrvati se, ipak, vraćaju korijenima i 1922. obnavljaju HŠK Zrinjski, koji sljedeće godine postaje prvakom Mostara, pobijedivši na svojem igralištu JŠK s 1:0.

Zrinjski s godinama raste, a njegova je športska i životna nit prekinuta u veljači 1945. godine, kada je ubijen posljednji klupski predsjednik dr. Jakša Milković, nakon čega je i zabranjen rad Kluba za cijelo vrijeme postojanja SFRJ. Zrinjski je obnovljen 1992. godine i te je godine, 30. rujna, svoju prvu utakmicu odigrao u Imotskomu, na stadionu Gospin dolac, a protiv NK Croatia Zmijevci.

Uistinu, Zrinjski je slavno hrvatsko ime…

Izvor teksta: Darko Juka | Prvi.tv

Priča koja traje 110 godina i trajat će dok Neretva teče

Na ovim našim prostorima postoji mnogo nogometnih klubova. Neki su osnovani malo ranije, drugi malo kasnije. Jedni imaju puno svojih pristaša, drugi ih imaju manje…Tako je to svuda u svijetu, pa i kod nas. Tradicija je nešto što živi vječno, što se prepričava i prenosi sa koljena na koljeno.

Svi ili gotovo svi klubovi sa naših prostora prilagođavali su se vremenu u kome su djelovali. Mjenjali su imena, grbove, predznake ovisno o režimu koji je u datom momentu vladao. Preko noći su se šahovnice pretakale u zvijezde i obratno, a nacionalni klubovi su preko noći postajali višenacionalni i narodni.

Jedan jedini koji nije popustio režimu i vlastima je HŠK Zrinjski. Dužnosnici Zrinjskog po cijenu svega, pa i svojih života nisu se htjeli odreći svoga imena, grba i predznaka, i rezultat tog otpora je nasilno gašenje kluba i njegovo spremanje u povijest. Klub za ta vremena star punih 40. godina silom je ugašen, a njegovi dužnosnici i igrači su proganjani od strane tadašnjeg režima.

Dug vremenski period od 1945, pa sve do 1992 HŠK Zrinjski je bio u ilegali, i tek je dolaskom višestranačja ponovo ugledao svjetlo dana slobodan na zemlji svojih predaka. HŠK Zrinjski je jedini klub koji se nikada nije odrekao svog identiteta, svog nacionalnog predznaka i svog svetog grba. Svi ostali su su preživjeli i opstali zahvaljujući ekstremnim transformacijama i promjenama.

HŠK Zrinjski je najstariji klub na ovim prostorima i to mu niko ne može osporiti, kao i njegovu dosljednost prema identitetu naroda koji ga je osnovao. Danas je HŠK Zrinjski moderan europski klub koji je godinama u vrhu domaćeg nogometa. Zrinjski je klub koji ima sređenu infrastrukturu, omladinsku školu i što je najvažnije ima svoje vjerne navijače koji su uz njega bez obzira na kojem dijelu svijeta nastupaju Plemići.

Priča započeta 1905 godine traje i trajat će još dugo, i živjeti će dok Neretva teče.

Treba li HŠK Zrinjski gradu Mostaru i Hercegovini?

Često u našim tekstovima ističemo da je HŠK Zrinjski ponos grada Mostara i cijele Hercegovine. Uistinu to je tako jer Zrinjski ispješno predstavlja svoj grad Mostar i Hercegovini u svim natjecanjima, bilo da se radi o domaćim ili europskim utakmicama. Nažalost taj isti grad Mostar ne čini ništa, ili gotovo ništa da bi pomogao klubu koji ga uspješno predstavlja i promovira.

U novojoj povijesti HŠK Zrinjski je tri puta osvajao titulu prvaka BiH, a i u ovoj sezoni je jedan od najozbiljnih kandidata za novu šampionsku titulu. Da bi se do titule došlo potrebna su velika sredstva, a većinu tih sredstava osigurava par zaljubljenika iz Uprave kluba, dok od grada nema skoro pa nikakve pomoći.

Trenuntno je na čelu ljestvice FK Sloboda koja igra odlično ove sezone , ali i koja se susrela sa najavom ostavke predsjednika UO Azmira Husića. Najava ostavke izazvala je prosvjede navijača tuzlanskog kluba, na što je gradska vlast munjevito reagirala najavom značajnije pomoći klubu.

Grad Tuzla već Slobodi iz budžeta daje oko 720.000 maraka godišnje, a procurila je vijest da je grad spreman preuzeti garancije vezane za otplatu oko 2,4 miliona maraka na ime godinama neizmirenih obveza Poreznoj upravi Federacije BiH. Nakon toga jasno je da od ostavke nema ništa i putem medija Husić najavljuje pohod na titulu.

I od Zrinjskog se traži pohod na titulu, ali niko se ne pita kako namaknuti novac u proračun kluba. Vjerovali ili ne grad Mostar Zrinjskom godišnje daje 5000 KM, i to za organizaciju Gradskog derbija. Po tome u startu je Zrinjski podređen u odnosu na konkurenciju, ne samo na Slobodu koju smo naveli za primjer, nego i za sve ostale klubove iz vrha ljestvice PL BiH.

Kada bi danas gospoda Šulenta i Martinović najavili ostavke u HŠK Zrinjski zbog toga što grad Mostar ne pomaže klub to nikoga ne bi pogodilo, niti bi natjeralo grad Mostar da pomogne svom najuspješnijem sportskom kolektivu. HŠK Zrinjski godinama uvelike egzistira upravo zahvaljujući zaljubljenicima u sveti dres, a da njih nema vjerojatno bi potonuo u prosječnost.

Usprkos svemu Zrinjski je tu gdje jeste bez pomoći onih koji bi mu najviše trebali pomoći, i koji su uz Zrinjski samo onda kada se fešta i slavi. Ne manjka tim “prijateljima” kluba ni šampionskih dresova sa potpisima igrača, ni drugih popranih rekvizita uz te svečarske prigode.

Na kraju vratimo se na početak i pitanje treba li Zrinjski gradu Mostaru?

Izvor: Hercegovina.info

Rukometni problemi: Gdje je nestao HŽRK Zrinjski?

Mahala u kojoj noć guta ljuljačke i klupe s dječjih igrališta. Sredina koja poprima obrise kasabe. Grad bez športske dvorane. Uporište koje je iznjedrilo većinu uspješnih sportskih pojedinaca, večeras je zamrznuto na -16. Ilidža se prošetala mostarskim parketom, udarivši pljusku još uvijek najtrofejnijem ženskom sportskom kolektivu. Pobjeda nad Hypom u srcu Austrije, prepuna dvorana protiv Makedonki prije par sezona padaju u zaborav. Konfete i veliku scenu su zamijenili loši rezultati.

Nekadašnje državne prvakinje, osvajačice kupa HB, predstavnice grada i države na europskim natjecanjima, svojevremeni rasadnik talenata ženskog rukometa, nemilosrdno tone u ponor rukometne ligaške ljestvice. Bez pretenzije svrgavajući krivnju na bilo koga, ne vodeći polemiku tko snosi odgovornost, te ne aludirajući na bilo koga ili što, nemoguće je ne konstatirati kako mostarski ženski rukomet proživljava agoniju i nerijetko viđenu krizu rezultata. Pored Plemkinja, ŽRK Katarina te RK Lokomotiva nisu u ništa povoljnoj situaciji. Kako sada stvari stoje, jedna od ove tri ekipe bi mogla napustiti društvo najboljih.

Što je po srijedi? Sustavno i dugoročno neodgovoran odnos sredine prema rukometnim klubovima u gradu Mostaru? Intertnost i nezainteresiranost lokalnih uspješnih poduzetnika za uložiti dio novca u „periferne” sportove? Zasićenje trenutno raspoloživog kadra ili nešto sasvim treće? Jedno je jasno, Mostar je „na klupi za rezerve” u planiranom ulaganju u rukometne (što muške, što ženske) klube. Na koncu, sve se svede na individualni entuzijazam nekolicine pojedinaca koji nažalost, nisu u mogućnosti mijenjati kolektivnu svijest i maćehinski odnos.

Ljubuški i Grude su sustavnim radom i ogromnom ljubavlju prema ženskom rukometu, preuzeli primat u stvaranju uspješnih ženskih rukometnih sredina. Dosadašnja okosnica Plemkinja je preuzela adresu jedne od dviju ranije spomenutih sredina. Ukoliko pođemo od činjenice da je trenutna situacija u HŽRK Zrinjski ničim izazvana, zbog čega je Mostar izgubio trku u zadržavanju talentiarnog kadra, kao i u povratku ranije izgubljenog?
Kada vam nekadašnji golman biva primoran obući igrački dres i zaigrati na poziciji desnog krila (zbog deficita kadra), u situacija kada najbolja igračica boravi na tribinama te kada vam nedostaje one sportske drskosti koja vas je nekada krasila, pozitivan rezultat se ne može očekivati. Stvari se drastično moraju mijenjati, ukoliko se ne misli HŽRK Zrinjski poraziti prelaskom u nižu razinu natjecanja.

Krivnja nije na mladim igračicama koje bez pogovora nastoje izvući maksimalno iz treninga koji se, uzgred rečeno, odvijaju u krajnje neadekvatnim uvjetima. Niti je za kriviti trenutnu dobrovoljnu podršku s klupe koja je primorana nadati se neočekivanom od nedovoljno iskusnih djevojaka. Pokazivajući prstom u potencijalni izvor problema može samo dodatno oštetiti postojeća kola koja niz brdo idu. Potrebno je pomoći novčano, uložiti u profesionalno i u tom slučaju očekivati realno.

Višestruke državne prvakinje, nekadašnja „crna mačka” one Ilidže koja nije godinama ostvarila pobjedu nad Zrinjevkama na domaćem terenu, svojevremeni neugodni protivnik svih klubova na gostujućim terenima, postaje poligon za unaprijed upisane protivničke bodove. Bezrazložno? Sportski nekorektno. Za vjerne navijače i malobrojnu publiku isuviše negledljivo. Za preostale igračice porazno i zasigurno mukotrpno.

Mostar postaje mikrolokani primjer generalnog stanja i nemara države prema sportu, maćehinskog odnosa prema ženskom rukometu, a rukometašice Zrinjskog, u svemu ovome, kolateralna žrtva nemarnog stava i nedovoljnog novčanog ulaganja.

Rukometaši Zrinjskog treniraju u pola dvorane

O problemima sportske dvorane u Mostaru pisali smo nadugo i naširoko tko zna koliko puta, ali se ništa po tom pitannju nije promijenilo. Postojeća dvorana u Mosatru, ona na Bijelom Brijegu ne može ni izbliza zadovoljiti potrebe svih klubova koji se natječu u dvoranskim sportovima.

Rukometaši HMRK Zrinjski danas igraju jednu od najvažnijih utakmica u dosadašnjem dijelu prvenstva. Dan ili noć uoči te utakmice Plemići su za trening imali samo pola dvorane, dok su drugu polu koristile rukometašice Katarine.

Pitanje je sada koliko će rukometaši Zrinjskog biti spremni za večerašnju utakmicu, i onda se ne trebamo čuditi što sport u Mostaru propada i što je za njega iz dana u dan sve manji interes.

Život na stajanju i iza protivničkog gola

Teško je bilo na samom početku. Rat je bjesnio na našim prostorima i malo koga je interesirao nogomet, a još manje navijači. Ipak zahvaljujući nekoliko entuzijasta uspjelo se sa stvaranjem Ultrasa. Grupica od nekoliko fanatika i zaljubljenika u nogomet i Zrinjski za kratko vrijeme narasla je u jednu od najmoćnijih navijačkih skupina na ovim prostorima. Danas ništa više u Mostaru nije moguće bez Ultrasa, koji su bez lažnih fraza i floskula u pravom smislu riječi ponos grada na Neretvi, a i puno puno šire.

Danas sjećanja naviru na Ligu Herceg.Bosne. U to vrijeme bolje lige i nije moglo biti. Bili smo sretni da imamo bilo kakvu ligu, te da se i kod nas nakon tog rata igra nogomet. Neki su tu ligu nazivali kozjom,  zonskom i seljačkom. Možda je to tako i bilo, ali to je bila naša liga. Na stadion su dolazili samo pravi navijači, a rijetki su išli na gostovanja po gudurama Herceg Bosne. Ipak u tim rijetkima je iz dana u dan bujao ponos i inat i nikada nisu odustali od svojih ciljeva. Nažalost danas mnogi od njih više nisu među živima, ali sam siguran da negdje odozgo gledaju svoj Zrinjski i uživaju u pjesmama Ultrasa.

 Išlo se svakako i svuda po livadama Herceg Bosne, a kada se uspostavila prva zajednička liga mi smo bili prvi koji su odradili gostovanja u muslimanskom i srpskom dijelu BiH. Može pričati što god tko hoće, ali mi smo prvi koji su probili taj led, sve ostalo je povijest. Dani provedeni na stajanju, pravljenje prvih trasparenata, odlazak na gostovanja ostat će mi urezani u pamćenje do kraja života. Da nije bilo nemilh događaja i represije vjerojatno bih i danas bio na stajanju, ali iako nisam na njemu moje srce je tamo sa najboljim navijačima na svijetu Ultrasima.

 Sa stajanja sam otišao zbog policijske represije prema navijačima Zrinjskog. Igrala se utakmica sa FK Sarajevo čiji su navijči došli u Mostar rušeći sve pred sobom. Ultrasi su im stali na put i oni nisu stigli do stadiona, te su vraćeni u Sarajevo. Rezime svega je rezime današnjeg stanja u BiH. Napadači pušteni, oni koji su se branili uhićeni su i osuđeni.

 Tada sam se odlučio za istinu o Zrinjskom boriti tipkovnicom i slikom. I taj početak je bio težak, kao i onaj kada smo osnivali Ultrase. Na tom putu pomoći ni od koga, a omalovažavanja od svakoga. Čisto po naški mostarski.  Korak po korak, godinu po godinu ja sam još tu. Ne znam što će drugi reći, niti me je iskreno puno briga za njih. Što se mene tiče ja sam u svojoj nakani uspio. Iza mene je bezbroj članaka, milion slika i na stotine video zapisa koje je vidjelo i pročitalo na stotine tisuća ljudi.

 Istina o Zrinjskom i Ultrasima dostupna je svima i bit će tako dok se i ja ne priključim onima gore sa početka priče. Čista obraza uz svoj Zrinsjki i uz svoje Ultrase bez ičije pomoći uz konstatno omalovažavanje neprijatelja i lažnih prijatelja.To ipak više govori o njima nego o bilo kome drugom. I dan danas bi mnogi voljeli da nas nema, da ne postojimo. Ljubav i prijateljestvo se ne mogu kupiti, a još manje prodati, niti za takvo nešto postoje one kartice iz glupih reklama. Svi ćemo mi proći, Zrinjski i Ultrasi su vječni, oni su život i više od toga. Život proveden na stajanju i iza protivničkog gola. Neprocjenjivo…