Povijest HŠK Zrinjski

1905. godine u prostorijama Kulturnog društva “Hrvoje” u Mostaru, hrvatska mladež, na čelu sa profesorom Kuštrebom, osnovala je “Đački športski klub”, koji kasnije, 1912. godine prerasta u “Gimnazijalni nogometni klub” Zrinjski. Iz tog perioda sačuvani su podaci o utakmici protiv “Srednjoškolskog športskog kluba” Osman (iz Sarajeva), odigranog na povratku “Osmana” iz Splita, a rezultat je bio 0:3 i 2:1.

Pokojni nogometaš i aktivist kluba Ivo Ćorić ostavio je u svojoj pisanoj ostavštini osobno sjećanje na prve godine HŠK Zrinjskog. On pominje Gimnazijalni klub sa imenom Zrinjski, sjećao se i profesora Kuštrebe, ali i nekih nogometaša, braće Novaka (Bruno i Edo), Rudolfa Brozovića, Marka Sutona, braće Merdžo (Željko i Ante), Mabida Pehlivanovića, Slavka Jukića, Ivana Bošnjaka, Karla Šmita…

Također u svojim sjećanjima Ćorić pominje Juru Zeleniku, Nikolu Paladžića, Miroslava Prpića, Mirka Vlahu, Antu Pavkovića i Kažimira Zubca, koji su bili nogometaši “Hrvatskog radničkog omladinskog športskog kluba” (HROŠK), drugog hrvatskog kluba u Mostaru utemeljenog godinu dana nakon “Đačkog športskog kluba”, 1906. godine.

Image

Zgrada Hrvoja u kojoj je 1905. godine osnovan Đački Športski Klub

Već 1914. godine, točnije 28. lipnja 1914. godine, sa prvim plamenom Prvog svjetskog rata, zabranjen je rad “Zrinjskog”. Tri naredne godine zamire svaka sportska aktivnost u gradu, a onda 1917. godine, Zrinjski se stapa sa Hrvatskim radničkim omladinskim športskim klubom, koji je postojao pri Hrvatskoj radničkoj zadruzi. Objedinjeni klub dobio je novo ime: “Hercegovac”.

Ovaj klub Hercegovac je životario do kraja Prvog svjetskog rata. 1918. godine stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, iz Hercegovca je formiran jedan inicijativni odbor za osnivanjem “Jugoslavenskog športskog kluba” (JŠK) u kojem su mogli igrati svi, bez razlike na vjeru i naciju. Ali Hrvati su smatrali da su ih Srbi sa anacionalnim klubom htjeli prevariti, te se konačno, 1922. godine obnavlja Hrvatski športski klub Zrinjski, koji starta sa ozbiljnijim natjecateljskim ambicijama, ne toliko u nekom ligaškom statusu, koliko u nakani da igra utakmicesa konkurentima u gradu (Velež, JŠK, kasnije Vardar) i u bližoj okolici (Čapljina), pa i dalje (Sarajevo, Trebinje), kao i u susjednoj Dalmaciji. Tako je Zrinjski 1923. godine postao prvak Mostara, pobijedivši na svom igralištu (preko puta stare bolnice u Mostaru) jakog konkurenta JŠK sa 1:0. U istoj godini opet je bio najbolji u gradu (savladani RŠK “Velež” s 1:0 i JŠK s 3:0). Na jednoj klupskoj fotografiji iz tih godina zapisan je kompletan sastav. Evo tih imena: Vjekoslav Vrančić, Kazimir Vlaho, Živo Bebek, Rudi Janjušić, Husein H. Omerović, Milivoj Smoljan (golman), Pero Golić, Mijo Miličević, Muhamed Omeragić, August Kučinović i Franjo Štimac.

Vrijedne podatke o djelovanju kluba u periodu između dva svjetska rata pamte i braća Ivan i Đuka Rebac, nogometaši Zrinjskog iz tog vremena. Tako list “Riječ” bilježi zapažanje gosp. Rebca kako je Zrinjski bio prvi mostarski klub koji je gostovao izvan grada. Klub je bio rado viđen učesnik natjecanja u Kotoru, Tivtu, Sarajevu, Zagrebu, Dubrovniku. Iako je u Mostaru bio omiljen kod građanstva, Zrinjski nije imao naklonost vlasti. Evo ilustracije: od 15 prvotimaca kluba samo je jedan bio zaposlen, za razliku od vlasti dražih klubova JŠK-a i Vardara, gdje su, opet, rijetki bili bez posla. Odbojsnot jugoslovenskih vlasti prema svemu što se odnosiloo na osjećaj hrvatstva osjetio je Zrinjski 1936. godine u Dubrovniku, gdje mu nije dozvoljen nastup zbog hrvatskog grba i trobojnice na dresovima.

Tijekom četvrtog desetljeća ovog stoljeća, klub ima više nastupa izvan Mostara, od Dubrovnika, Sarajeva, preko Tuzle i Banja Luke do Splita i Zagreba. Naročito su bile česte utakmice sa sarajevskim klubovima: SAŠK-om, MOŠK Djerzelezom i Slogom. Na turniru u Mostaru 1938. godine, pored domaćih timova Zrinjskog i Veleža sudjeluju sarajevske ekipe: ŠK Sloga i ŠK Makabi. Pobjednik je, moglo bi se reći: zna se, HŠK Zrinjski.

Na osnovi dvije sačuvane fotografije ekipe iz 1933. i 1934. godine, tada su u klubu igrali: Ivan Šarac, Aco Nuić, Vice Mijam, Ante Šarac, Joško Ćurković, Mirko Buhač, Mile Komljenović, Franjo-Raro Novak, Ivan Rebac (tada kapetan ekipe), Ivan Boban, Zdenko Šunjić, Muhamed Dilberović, Duje Vlak, Bera Komljenović, Petar Barbarić i Marin Rotin. Predsjednik je u tim godinama bio bio Miško Mikulić.

Momcad

Momčad Zrinjskog na starom igralištu kod sjevernog logora

Vrijedno je pomenuti da je Zrinjski u tom periodu odigrao i tri utakmice pod svjetlošću reflektora. Za tu prigodu reflektori su posuđeni od mostarskog rudnika i kako navodi gosp. Ivan Rebac u svom sjećanju na prvu utakmicu je stiglo i oko pet stotina navijača Zrinjskog iz Širokog Brijega predvođeni poduzetnikom Antom Paradžikom, koji su poslije utakmice napravili veliko narodno veselje u kavani “Bled” na Balinovcu.

Do kraja tog desetljeća, na osnovi raspoloživih fotografija, u ekipi se još pojavljuju: Slavko Džeba, Ilko Pavlović, Jozo Marić, Edo Veber, Muhamed Muratagić, Zdravko Konjevod, Ante Rotim, Frano Zovko, Stjepan tatarević, Jerko Fertili, Zdravko Smoljan, Emil Miličević, Remza Duranović, Grga Brajković, Andrija Kljajo, Mirko i Ivan Rebac, Ivan Lasić, Vinko Zovko, Mladen Soldo, Edo Tavčar, Vjeko Bošković, Alija Šestić, Meho Jahić, Leo Hrvić…

Prednji popis, iz razumljivih razloga, nije moguće kompletirati, ali je sigurno da je majicu Zrinjskog nosilo više od stotinu nogometaša, srcem, dušom i talentom spremnih da u ono vrijeme, uz pomoć športskog viteštva, pokažu vrline jednog blagog naroda.

Aktivnost kluba uveliko je zavisila od volje i moći djelatnika, uprave i trenera. Više u sjećanjima nego na papirima, ostalo je zapamćeno da su predsjednici Miško Mikulić, Drago Turkelj, Jakša Miljković, Blaška Slišković, te tajnik Ljubo Tokić, čije su i čitave obitelji bile aktivno uključene u rad kluba, bili neumorni promicatelji – a često i jedine mecene – Zrinjskog. Zapamćena su i imena trenera Zlatka Stegnara i prvotnog igrača pa trenera Franje-Rare Novaka.

Drugi svjetski rat morao je poremetiti razvojnu stazu Zrinjskog. Istina, tijekom 1941. godine Zrinjski se, zajedno sa SAŠK-om iz Sarajeva i NK Hrvojem iz Banja Luke uključuje u Prvu hrvatsku ligu, koja je formirana nakon što je 17. srpnja 1941. godine Nezavisna država Hrvatska bila primljena u članstvo FIFA-e. Iz tog perioda ostale su nam fotografije koje nas sjećaju na povijesne utakmice Zrinjskog protiv Građanskog iz Zagreba i splitskog Hajduka. 1942. godine Zrinjski odigrava i jednu utakmicu protiv selekcije talijanske vojske i pobjeđuje sa 2:0.

Ostao je i trag da je 1943. godine, također u Mostaru, odigrana utakmica sa Muslimanskim omladinskim športskim klubom Jedinstvo, u kojoj je ostvarena pobjeda od 2:1.

Image

Momčad Zrinjskog 1935. godine

Negdje na tom podatku završava se nedovoljno poznata, u dokumentima nedostatna, povijest Hrvatskog športskog kluba Zrinjski. Naravno, ako se izuzme velika crna točka, stavljena 1945. godine na sudbinu Kluba. Tada je nova narodna vlast zabranila svim kulturnim i sportskim udrugama sa nacionalnim predznakom obnovu rada. Motivi zabrane nošenja nacionalne odrednice nisu, naravno, bili isti kao za vrijeme turske carevine, Austro-Ugarske i kraljeve Jugoslavije, ali je rezultat u sve četiri varijante donosio nemijenjano zadovoljstvo vlastodršcima. Hrvate je najviše peklo navodno potiskivanje nacionalnog u ime nekih viših, a u suštini velikodržavnih ciljeva vlastodržačkih nacija. Zato je početak političkog višestranačja u BiH tako eruptivno najavio buđenje hrvatske nacionalne svijesti i obnovio snažne, iako decenijama zatomljene, sentimente prema “Napretku”, “Hrvoju”, pa i HŠK Zrinjskom.

Obnovljeni su “Napredak” i “Hrvoje”, a napokon, nakon 47 godina komunističke zabrane, svečano je 1992. u Međugorju formiranjem “Inicijativnog odbora za pripremu obnoviteljske skupštine” obnovljen i počeo je sa radom i Hrvatski športski klub Zrinjski Mostar. Klub čije se ime pola stoljeća nije smjelo ni pomenuti pod prijetnjom zatvora.

Od obnavljanja rada, u lipnju 1992.godine HŠK “Zrinjski” se natjecao u tri različita prvenstva, ali uvijek u najkvalitetnijem rangu koji je u određenom razdoblju postojao.

Sami početak rada obilježile su brojne prijateljske utakmice i turneje, što je bila najbolja promidžba kluba koji je svugdje, a posebno među hrvatskim narodom u Domovini i iseljeništvu, bio rado viđen gost.

Image

Prva momčad Zrinjskog nakon obnavljanja

“Zrinjski” je, osim svih mjesta u HR Herceg-Bosni igrao s velikim brojem momčadi u Republici Hrvatskoj, gostovao je u Kanadi, malonogometna momčad je putovala u Njemačku, a brojne mlađe selekcije su nastupale na poznatim međunarodnim turnirima u BiH, Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i Norveškoj.

“Zrinjski” je također dao veliki doprinos organiziranju Nogometnog saveza Herceg-Bosne i prvog prvenstva 1994. godine, što je ujedno bilo i prvo prvenstvo u BiH uopće nakon rata. U prvom finalu “Zrinjski” je u dva susreta bio slabiji od “Mladosti Dubint” iz Širokog Brijega (0:0 i 0:1) , ali bila je to prava promidžba i uvod u kasniji uspjeh ovdašnjih klubova koje smo, na različite načine, poticali i podržavali.

Inače, u sedam prvenstava u Ligi NS Herceg-Bosne “Zrinjski” je uglavnom bio u vrhu, a sudjelovao je i u prvom doigravanju s predstavnicima Lige NS BiH, gdje je bio u skupini sa “Željezničarom” iz Sarajeva i “Bosnom” iz Visokog. Tada je dao veliki doprinos organiziranju završnice u drugoj skupini, u kojoj su na našem stadionu pred do tada rekordnim brojem od 20 000 gledatelja igrali “Široki Brijeg”, “Sarajevo” i “Čelik”. Inače, bili su to prvi susreti klubova iz NS Herceg-Bosne i NS BiH od početka rata.

U natjecanju na razini Lige Federacije BiH i Premijer Lige BIH “Zrinjski” je također stalno sudjelovao i uglavnom igrao značajnu ulogu, te je izrastao u cijenjen i ugledan klub.

Najveći uspjeh stigao je 2005. godine, kada je momčad Zrinjskog na stotu godišnjicu postojanja kluba osvojila naslov prvaka Bosne i Hercegovine. Isti rezultat ponovljen je i četiri godine kasnije, a u sezoni 2007./2008. osvojen je i Kup BiH.

Kada je riječ o međunarodnim nastupima “Zrinjski” je do sada dva puta igrao u Intertoto kupu, dva puta u kvalifikacijama za Ligu prvaka i po jednom u kvalifikacijama za Kup UEFA i nasljednika tog natjecanja, Europa ligu.

Klub je od početka rada veliku pozornost poklanjao omladinskoj školi, kroz koju je prošao veliki broj igrača i koju treba zaštiti kako mladi igrači ne bi odlazili iz kluba. Mlade selekcije su, također, nastupale na velikom broju turnira, osvajale su titulu prvaka Herceg-Bosne, te plasirale se i u završno natjecanje za prvaka BiH.

Juniori Zrinjskog su u prvenstvu 2006./2007. osvojili naslov prvaka Bosne i Hercegovine, a neki od tih igrača već su pronašli svoje mjesto i u prvoj momčadi kluba.

Start a Conversation